POSVETA SMISLU BLOGOVSKIH URADAKA

sidim na prozoru
i gledam kako morske dubine
izranjaju između oblaka
donoseći leteće raže
što jedu žireve kokosovog osmijeha...

u samoći,
okružena ljepotom
dražim se mislima prošlih života
što vise o izgrebanu dušu naivne tratinčice...


Kako je bolno
što srce se stislo
u centrifugi loših odabira
a oči gladne
jedu kolače kojima fali ljubavi...


Moja beretka izokrenuta stoji
i misli se kamo je nestalo jaje
na kom je jučer sjedila...

U pozadini bivšeg koraka plešem
okrenuta kiseloj vodici rusnih kiša
i veličam napušteno čekanje...

Otvorim oči...
prozor sjedi na meni
i govori bijesom bubamare
što vlada vrelim šavovima
zdravog razuma...