Uz uzglavlje zatišja

stojeći kraj uzglavlja najveće pripovjedačice
slušao sam tihi vjetar nijemih usta

pratio zadnje riječi ljudske bajke
i pisao skicu u bilježnicu stvarnosti

stojeći kraj uzglavlja njenog veličanstva
pognuo sam glavu da shvatim bolje

o čemu šapću ispijene usne...
tako tužne, tako bolno lijepe žene

Pričala je godinama...i stajati više uspravno nisam znao
Šaptala je sve tiše...a ja sam više i više...
ličio na slomljeno stablo poslije nevere i kiše

Znao sam da iako sanjam ipak je tu
prisustvujem toplom dodiru umorne mudrosti

Gesti svrevremenskog strpljenja
sabranoj da ispuni mojih nemira htijenja

I njihali su se svijećnjaci
drhtali prozori,gorili zidovi
plakali kutovi...u dvorcu isprepletene svijesti

pričala je bez stajanja
o malenim mehaničkim bićima
što pomiču svijet noseći ga na leđima
ka idejama...haha..idejama

onima što titraju u prostoru
a umiru od udarca
onima što stoje u vjetru
a nestaju sa mislima

stojeći kraj uzglavlja snažne žene
prenuh se kad se i ona prene

odlebdjela je nervozno kroz prostor i vrijeme
zrna sumnje i čestice prošlih
sipale su se iz njene koprene

U jednom trenu bez milosti me pogledala
i rukom pokazala
u nered oko svoga struka...

ovdje, i ti ćeš, sanjaru ležati
uništen sumnjom u česticama ostalih...

Iz daljine u lice mi se unijela
Iz točke ogromna postala
Nadamnom se nadvila
Sa plamenom straha u svom sjaju zablistala
a oka dva..nalik na nekoga...
oštru sliku su ocrtavala:
tama duboka i lice usnulog djeteta

(zar sam to stvarno ja
u šarenom svijetu oštrih boja
spavam poput nedorečenog embrija
i vidim odraz samo svojih kapaka!)