POKLON KAOSA

Ta pakleno velika krila
Teška padaju sa ramena
Nespretnim čine moja puzanja
Za let u ponore su stvorena

Čime izazvana, sa dna podignuta
i kome si se vratila
odavno u zaborav bjesnoćo uljuljana?!
Kako lako si me pokorila…

Ne gledaj mi u grudi
Prosta je znatiželja tvoja
Ne dišem ubrzano
To brzaci lave igraju svoje igre

Gle tu ruku, što od života se trese
Gle nokte što u lude misli zarivaju se
Gle zube kako plijen besćutno vrebaju...
Gle to čudovište što pokušava te još jednom
zagrlit nježno.

Vratit ću se u bijelom
Dopusti da žrtvujem plitke osmjehe!