ŠIBICA

negdje...u ledenoj galaksiji isforsirano nebitne lokacije, postojala je, jedna u nizu, ledena kugla. Svaka kugla te galaksije obavezno se vrtjela oko jednako okrugle, veće kugle...privučena nedostižnom silom njene veličine.

Međutim, ledena kugla ove priće čuva svoju fabulu u tajnovitoj vrtnji.. naime, srediste njezine vrtnje bila je prazna točka, apsolutno ništavilo. zamišljeno postojanje....

Sigurne u svome bogatstvu, druge ledene ljepotice lako su odbacivale viškove sa svojih površina šljuci ih u prazno. Mnoga isparavanja,onemoćali vjetrovi, beskonačne krhotine, napuštali su njihovu atmosferu gubeći se ismijani u zaborav.

Ova smiješna kugla bila je napuštena od sunca...i jedina je nosila sjećanje na njega... sve druge...nikada nisu izgubile više nego su imale...barem su tako govorile hladno se šepireći oko svojih divova. Izgubljena kugla imala je svoju atmosferu, a ona je nosila obilježja Želje. Srećom, karakteristika koja je tu i tamo dopuštala promjene na jednolikoj površini bijeloga beskraja.

U bezbrojnim pokušajima da pronađe dom koji ga neće pomiješati sa mnoštvom izjednačenih površinskih divota, spustio se na pustoš smiješne kugle i tvrdoglavi Lahor. Lutalica sa ciljem znao je; ljepota na ovom bljedilu je jedna – bljedilo kugle. Tu je odlučio zadržat se u nizu dužih smjerova ne bi li ostavio traka, urezao čitavog sebe u vječitu misao jednolike kore. Odluka je početak trajanja...trajanje mijenja odluke. Opstanak na njezinoj hladnoći bio je težak..u borbi da održi smjer, odlazak nemoguć.
Lahor se nevjerojatnom upornošću uzdizao nad ledene ravnice, trgao od ljepljivog dna.Zatočenik svoje želje, pronašao je snagu svoga opstanka; Letio je svojoj Nadi, jer gdje god je on , negdje je i nada...ta logično je da ga čeka u svakom neispunjenom cilju..

Nebo nad ledenom kuglom bilo je predivno...bezgranični nizovi plavičastih boja danju i duboke noći sa nedohvatljivim zvježđem..ipak...sve te daljine, meko su lijegale na horizonte. mameći svaki kraj svome prostranstvu...Za one koji žele bit središte, činilo se da je ledena lopta pozornica sa samo jednom točkom.
Lutajući svojim smjerovima primijetio je lahor, ,na rijetkim mjestima, postojanje laganih humaka...katkad, ranim jutrom, dalo se uhvatit i zagonetne, plitke stope...one nikada nisu prelazile humke...uvijek bi nestajale u njihovu podnožju mistično završavajući priču onoga tko se borio i posustao. ..do večeri stope bi bivale poravnate u ledu brišući sjećanje na žrtvu. Bilo je nemoguće zadržati se duže u blizini Nepravilnosti, jer je hladnoća na tim mjestima ledila dah. Jedino što mu je preostajalo je osvrtati se u odlascima. ...tvrdoglavost lahora jurila je sa njim, nepopustljivo povlačeći pitanje... Greške, ti putnici sa zlom kobi, vjerojatno su pristizali noću ili je noć padala kada bi oni pristali... to i nije bitno, činjenica je da su skriveni od pogleda..od priznanja... moja kugla želi ostati sva glatka, mučio se lahor....opako kažnjava svakoga tko ostavlja stope.....zbog toga trajem na njoj? Jer sam siguran od tragova?!....prenulo je Lahora.

.........?

Nakon niza godina, u slučajnom snenom uzdahu umornog planeta, lahor je udahnut sa površine i kroz neštićene pore zanesenog sanjaća uveden u središte promjena... njegovo lutanje bljeskovitom površinom, zamijenili su tamni hodnici njene dubine... Nadi ovdje nije bilo mjesta..ćutila se teška misao među željenom bradom mudrosti onoga sto još nije stekao oblik ali mu je pogurena figura pustinjaka savršeno odgovarala...

Jednom..još kasnije od predviđene nepodnošljivosti vremena, u središtu Kugle lutajući Lahor nabasa na umirući plamen koji je izgarao stara sjećanja...bilo je to sunce njegove kugle...točka divljenja oko koje se ona pokušava vrtjeti čitavo ovo vrijeme. Ganut bijedom zatečenoga....uzdignut suosjećanjem.....nošen bijesom kog je nemoć vremenima dražila, rastvorio je zvučni plašt i porazio prostor -„Ja ću ti ponudit buđenja“...zagrmilo je iz orkanskih pluća skrivenoga talenta. I nasrne lahor na plamen ...u borbi, oboje bivahu veći...čineći sve dublji usjek u ledu...topeći santu, trajno mijenjajući površinu...plamen je divljao u ne sanjanoj veličini, lahor odavno zaboravio na svoju mladost....kugla se pržila u kricima. ... dok nije postala sama vatra..a lahor snažno nevrijeme što obaralo se na isijavanje.

Bježeći od sebe same , bježeći od razbuktale točke vrtnje...,bez putanje,u pravcu slobode, juri malena kugla ostavljajući krvavi trak tek rođenog priznanja...a ljepotice, gledajući sa svojih zemljanih površina..tiho bi šapnule “gle, komet..“ i pohlepno zaželjele želju... iako su imale sve? Lahor lebdi u sjećanju onih sto čekaju ispunjenje želje. Želja koja se ne prizna ledi se..ledene površine lažljivih ljepotica čuvati će ga svom svojom patnjom. Kugla odbačena od sunca uz malo vjetra pod površinom i sama je postala sunce. A nada ...nada čući u šibici.... nada da će šibica goriti dovoljno dugo kada se sve druge vatre pogase...

ZNAKOVI

niz zidove teku mlazovi prostodušnosti

uz pukotine juri horda napuštenih snova
kroz višu dimenziju zamišljenog izlaza,
tiskaju se spašena sjećanja
....
Obzori u kome gube se sutoni
Obrisi omiljenog svitanja
i početak osmijeha kog noć nije pobijedila

Sutra pod suncem nađena
nije suza jer nije plakala
ne sjećam se što sam sakrila

brončano tijelo, ledeni um
budi sjena na stazi njenoj
blistavi znoj, zanemariv umor
vrhove dimenzija tali u okvir svoj

A kada bol nadjača stroj
Liježe snena duša što san mrzi
pod otvoreno nebo u ralje noći
da krik pusti

OD GLAVE DO PETE U KORAK S VRMENOM

gdje talasaju se polja maslačka
gdje šumorila je zlatna šuma
gdje je sad gospodar moga druma

gdje nestali su divlji instinkti
što nose zadnju riječ
gdje zaboravih na neznanje
što sreći daje osmjeh

gdje su sada stada
što pasu kroz podne
a gdje moćna tišina
krije bjesne mačke

gdje je nebo mirno
i gdje more bistro
gdje je sol u kosi
i gdje srce čisto

tko pozdravlja zore
tko ispraća dan
tko divi se noći
i tko osluškuje san

na čijem pogledu počivaju oblaci
nad čijom glavom se svijaju čempresi
tko klanja se žarkoj kugli
tko mjesecu nevino žudi

tko miješa suze i kišu
u sretnom zagrljaju sa olujom
tko ljubi hladnoću
mada zima ima trnje

gdje oštre kandže režu zablude
gdje se dubok pogled topi u vodi
gdje su šiljasti očnjaci što plaše pse
a gdje mio osmjeh za cvijet što osvaja svijet

i kad vidim što sve nestalo je
a bila sam jednom
što da kažem tko sam sada
tupa klada il posljednja nada

Otkriće

Zar ja nisam centar tvoga svijeta?
Svačijeg svijeta?!
Zar ono što je od mene nije naj
Čistije, iskrenije, vrednije, neophodnije??

Što se desilo svijetu?! Kuda sve to ide??
Zar ja nisam iskra tuđih misli?
Zar moj hod, moja sjena, moj pogled
I sve muro sročene riječi nisu melem svim ranama???

Ta zbog koga izlazi sunce?
Za kim nebo plače?
Pred kim vjetrovi biježe?
Pod čijim pogledom zvijezde drhte?!

Moram otkriti što vam se dogodilo...

Gospodar Rose

krici..lome se...
(zažmiri I) vidjeti možeš… staklo
reže cvjetove iznutra

tiha bol latica ...
putuje u povorkama tami
a jutra sljedbenice, razotkrivene,
padaju pod suncem otopljene

i cijeli taj vrt
cvjeta spasitelju žarkom
a ti čući u sjeni grma (ovijen mrakom)
spašavaj rosu u gutljaju svakom