TRAMPA

bio je sitan kad mu je prvi put u oči pogledao
bio je sit prije nego se njime prvi put nahranio
bio je malen prije nego mu se prvi put poklonio
bio je šaren prije nego ga je u svijet pustio

bio je miran prije nego je za tebe ustao
bio je sretan prije nego je zbog tebe pao
bio je nježan prije nego je za tebe ugrizao
bio je odan, pred tebe se dao

njime se trovao, od njega venuo
da prodaje dušu pomirio
nadao se...tvoju zaštitio
jako jako tada hrabar je bio

bilo je kasno, jutro je slijedilo
bilo je hladno ali ljeto je dolazilo
bilo je tužno, ali cvijet je sanjao
bilo je gotovo, za početak novi spremno

bio je na izmaku snaga, hvala nije čuo
tišinu je molio, ni to nije dobio
ipak,najteže mu je palo..što je te noći otišao
od sebe te spasio...

bio je sam kao i tad
kad je uplašen prvi put uzeo
što mu je bijes imao za dat
kako bi za tebe sitan mogao velik stat

FRAGMENTI U NOĆIMA POPUT TIH

Cirkus putujućih maskota...
Smijem se večeras klaunu bez publike
....

Klecavi um sobom se zanosi
a dvoje klati se u bizarnom plesu
....

Olbaci sreće, kiša preko morskih ravnica,
Tisuću sunca titra hladnim noćima,
magla u oklopu što liči grudima
....

Zov onaj davni legenda u starh mi usadila
Stopa obožavana, život bez granica i par dječjih pravila
...

Tebi stijeno, moja prazna eksplozija
Ponizno se klanja i o tvoju vjeru oslanaja
...

Tko sam ja,
kad klauna tišina po ramenu potapša?

GOLEM

život pregolem je
kad iz dubine podigne se
kao val pred potop nabrekne
u visine nestaje….

na širokoj obali
niz strminu padam
u ponor vala se prikradam
I grčevito nadam...

to samo dubine dišu…
proći će nemir..”ne gledaj u dalj
osvetit će ti se taj smio pokušaj
uspavaj ga kroz zaborav”…šapuće mi nepoznatog kraj

osjećam kišu..i kapi što suze brišu
težinom svojom o lice mi se naslanja
neman tamna , hladna
suzna I vlažna

a ja širim ruke da ga zadržim
preko mene ne smije…
utjehu da mu dam..
što ne razumi ga niti san...

napinju se grudi prokletog mora
sve žešće diše…bol ga pritišće
„ne traži da misli o sebi...
ta još djete je.. bez tebe ne može“

Spavaj! spavaj!
Ne budi se …nitko ovdje ne grli te
Spavaj! Sanjaj da mali u mojim rukama si
Kričim al tek sam šapat u gnjevu bez poraza
....
Sa visina povukao se ...sitan val
Tek nemiran drhtaj usnulog beskraja
Odveo natrag sve oblake i oluje
veličinu spremio pod pučine ravne

sjedim na žalu …u suncu žarkom
nikada nije drugačije bilo…
ta voda što u daljini gubi se
samo uz plažu lagano lježe

...moj život u rukama mojim..
a mora iz koje prenuh se...tek ružan san
brišem suze…sa vlažnog lice…mokrog od morskih kapi
radujem se prostranstvima što u njedra neba putuju

pravim se da ne znam kamo zaista nestaju
jer...
život pregolem je
kad iz dubine podigne se

Posljednje izdanje

Miris soli, u oku gorčina, na usni osmjeh...

Beskrajno jezero, plitka rijeka, noć u kosi...

Nevere djelo, zasluga tvoja, potpis moj.

IZDAJA

Pobjegni iz doma prokleta

Uz dubinu moju popni se
Vrela niz hladan obraz klizni
Još dok kasno ti nije

Za vrh brade izbori se
Zatim prostranstvu predaj me
U krilo mi kani
Duže od sjećanja ostani

Al slobode ispraznost sasuši te
Sva u izdaju pretvaraš se
Iz dubine moje
Najgore otišlo je

A sjećanje u vakumu osta
Da novu suzu protjera
Samu mene ponovno da izda
Ona, licemjerje moga bola!

POKLON KAOSA

Ta pakleno velika krila
Teška padaju sa ramena
Nespretnim čine moja puzanja
Za let u ponore su stvorena

Čime izazvana, sa dna podignuta
i kome si se vratila
odavno u zaborav bjesnoćo uljuljana?!
Kako lako si me pokorila…

Ne gledaj mi u grudi
Prosta je znatiželja tvoja
Ne dišem ubrzano
To brzaci lave igraju svoje igre

Gle tu ruku, što od života se trese
Gle nokte što u lude misli zarivaju se
Gle zube kako plijen besćutno vrebaju...
Gle to čudovište što pokušava te još jednom
zagrlit nježno.

Vratit ću se u bijelom
Dopusti da žrtvujem plitke osmjehe!

POSVETA SMISLU BLOGOVSKIH URADAKA

sidim na prozoru
i gledam kako morske dubine
izranjaju između oblaka
donoseći leteće raže
što jedu žireve kokosovog osmijeha...

u samoći,
okružena ljepotom
dražim se mislima prošlih života
što vise o izgrebanu dušu naivne tratinčice...


Kako je bolno
što srce se stislo
u centrifugi loših odabira
a oči gladne
jedu kolače kojima fali ljubavi...


Moja beretka izokrenuta stoji
i misli se kamo je nestalo jaje
na kom je jučer sjedila...

U pozadini bivšeg koraka plešem
okrenuta kiseloj vodici rusnih kiša
i veličam napušteno čekanje...

Otvorim oči...
prozor sjedi na meni
i govori bijesom bubamare
što vlada vrelim šavovima
zdravog razuma...