ZNAKOVI

niz zidove teku mlazovi prostodušnosti

uz pukotine juri horda napuštenih snova
kroz višu dimenziju zamišljenog izlaza,
tiskaju se spašena sjećanja
....
Obzori u kome gube se sutoni
Obrisi omiljenog svitanja
i početak osmijeha kog noć nije pobijedila

Sutra pod suncem nađena
nije suza jer nije plakala
ne sjećam se što sam sakrila

brončano tijelo, ledeni um
budi sjena na stazi njenoj
blistavi znoj, zanemariv umor
vrhove dimenzija tali u okvir svoj

A kada bol nadjača stroj
Liježe snena duša što san mrzi
pod otvoreno nebo u ralje noći
da krik pusti