Obala Stranca (razgovor)

svaki dan barem na pet minuta šetam njome ..("a ona njime...")... moram dotaknuti veliku prepreku što me razdvaja od povratka.... tu masu vode hladne i divlje, nepregledne i isprazne..more..
tako ga zovu i ovdje..iako ni po čem ne liči na ono koje znam ...
približavam se domu najviše što mogu...do prvog opravdanja....

ne, plaža i nije blizu mome radom mjestu...a još je dalje od mjesta mog prebivanja....i iako često duže prema njoj vozim nego što na njoj jesam, uvijek je tih pet minuta daleko ispunjenije od ostatka dana...

velik je ovaj grad... istina, i nakon što već godinama izlizujem njegove kolnike svojim koracima, nakon što je moj znoj sudjelovao u tiusuću njegovih kiša, nakon što me za njega vežu i mačak i susjed...još uvijek se osjećam ničijim....čak ni tama u ovoj sobi ne pripada meni, već loše bojanom zidu....

ima jedna stvar koja je ipak moja...ali nisam je ovdje stekao..ne, to pravo na nju odavno sam dobio....osama...osama je moja u potpunosti ..nepatvorena, izvorna...prenošena generacijama... s koljena na koljeno...sa osamljenog oca u inozemstvu, na majku...sa osamljene majke na sina ....sa osamljenog sina u inozemstvu, na ostavljenu ljubavnicu...

zanimljivo...i ona je znala šetati samnom ...ali uglavnom nedjeljom..kad je grad tiši pa se smjeh dalje čuje..kada dućani ne rade pa su šareni izlozi bez boje...kada ljudi odmaraju pa se umor osjeti...ukratko, kad ju osama pritisne......jednom je odlučila prošetati bez mene....i odšetala tamo gdje zajedno nikada nismo bili....
.ne znam dali mi nedostaje ona ili njezina osama...a možda govorim o istome.... nebitno..na kraju ni ona ne pripada meni više od pet minuta dnevno...inače je njegova ( i pokazuje rukom na pučinu)

Ne more me uspomene dana provedenih ovdje...nemam uspomena ovdje...ta ništa i nisam doživio ja....doživio je možda neki izgubljeni useljenik...ja sam ostao na vratima doma sa kojih sam pošao... ....i još tamo stojim , nećkam se dali krenuti ili ne....dali pobjeći od osame ili joj se pokorit...to je uspomena koja me mori svakim korakom...(tako se bojim krivog..).

ma koliko puta prošetao plažom ,sam ili sa ljubavnicom,nikada nisam vidio ni plažu ni ljubavnicu...uvijek samo ravnu crtu u daljini...točku na kojoj se spaja kraj zemaljskog i nebeskog...mjesto na kom se nema što vidjeti ali mjesto sa kojeg sve stiže;i prozračno nebo i vedri oblaci i plitke dubine i veselje u kosi .... mjesto gdje dani traju kao dan i gdje noć padne i nestane prije buđenja.... mjesto gdje pogled nikada nije dug...mjesto sa kojeg dolaze uspomene na mene

često poželim vratit se ..iako nemam čemu jer odavno sam se svega odrekao u ime slobode... ipak, Želja ne pripada meni...ja pripadam Njoj ...a ona želi,ona zapovijeda!...i ja tražim u sjećanju....tražim nešto što nisam dao...bilo što, što bi mogao zamijenit za povratnu kartu....
zatim gledam to more kako bijesno nasrće na obalu... izbacuje u gomilu mrtve trave, stare mreže, dijelove kakvih barki, polomljene krikove starog galeba i mnogo suza...ne znam čije su suze.. znam, moje nisu....znam jer mojih je mnogo više... ili da kažem - njegovih...dječjih

dio mene sasvim jasno shvaća....more ne nasrće...i more ne izbacuje... more samo bježi od druge obale a sa sobom nosi hrabre što tamo stradali su.... svi ti heroji crni od mahovine...izjedeni od soli...vezani smrću .... sada pripadaju ovoj obali ....
...ta znam;jednom je more izbacilo i mene....točno među njih...
Ali kao što se more onome kopnu vraća u odrazima i protiv svoje volje...tako mu se i ja vraćam u dugim pogledima i protiv svoga života....koji me čeka ...tamo.